Govornik: Imâm Muhammad Nâsir-ud-Dîn al-Albânî (umro 1420)

Izvor: Fitnat-ut-Takfîr, strana 44-48

Ukoliko se vratimo na Džamâ`at-ut-Takfîr, ili njihove ogranke, i njihov Takfîr na vladare i sve ostale koji žive pod njima i rade za njih, uvidjet ćemo da se njihova ideologija zasniva na nezdravom razmišljanju i rezonovanju, čija je osnova da je onaj ko počini grijeh nevjernik.

Sreo sam grupu ljudi koja je bila sa Džamâ`at-ut-Takfîr, pa ih je Allâh uputio. Rekao sam im:

“Učinili ste Takfîr na neke vladare, ali zašto činite Takfîr na imâme, khatîbe, mu’adhdhine i čuvare džamija? Zašto činite Takfîr na učitelje koji predaju Šarî`ah u školama i na drugim mjestima?”

Oni su rekli:

“Oni su zadovoljni vladavinom ovih vladara koji sude nečim drugim mimo onoga što je Allâh objavio.”

Ukoliko je srce zadovoljno drugim sudom mimo onoga koji je Allâh objavio, nevjerstvo u djelu postaje nevjerstvo u vjerovanju. Svaki vladar koji sudi nečim drugim mimo onoga što je Allâh objavio jer smatra da je to danas prikladnije u odnosu na šerijatski zasnovan sud koji ima uporište u Qur’ânu i Sunnetu, čini bez sumnje nevjerstvo u vjerovanju – a ne samo u djelu. Isto važi i za one koji su zadovoljni onim što mu je po volji i njegovim pogledom na vjeru.

Vi kao prvo ne možete reći da neki vladar koji sudi zapadnjačkim i nevjerničkim zakonima – ili mnogi od njih – govori da su oni istina i da su dobri, a da nije dozvoljeno suditi islâmom. Ukoliko bi to rekli, bez sumnje su nevjernici.

Pređemo li na građane, među kojima su učenjaci, pobožni ljudi i drugi, čudim se kako činite Takfîr na njih samo zato što žive pod vlašću koja obuhvata kako njih – tako i vas. Otvoreno kažete da su oni nevjernici i otpadnici i da je obavezno suditi po onome što je Allâh objavio. Nakon toga međutim sebi nalazite opravdanje i kažete da, samo zato što čovjek odstupa od šerijatski zasnovanog suda, to automatski ne znači da je nevjernik! To je upravo ono što i svi ostali govore, ali vi na njih bespravno činite Takfîr.

Jedan od faktora koji pojašnjava njihovu grešku i zabludu je da im se postavi pitanje kada musliman postaje otpadnik. Postaje li otpadnik nakon prvog puta? Ili mora objelodaniti svoje otpadništvo? Oni neće imati odgovor na pitanje i neće biti u pravu. Tako ćemo navesti slijedeći primjer;

Recimo da imamo sudiju koji ima naviku da sudi šerijatom. U jednom momentu se međutim odmeće i sudi nečim drugim mimo Šerijata – i presuđuje u korist zulumćara umjesto u korist onoga kome je učinjen zulum. On je dakle bez sumnje sudio nečim drugim mimo onoga što je Allâh objavio. Kažete li za njega da je nevjernik i otpadnik? Ne, reći će oni, jer se to desilo samo jednom. Postaje li on onda nevjernik učini li to i drugi i treći put i odstupi li od Šerijata? Ponovio sam pitanje tri ili četiri puta. Kada postaje nevjernik? Oni ne mogu postaviti granicu koliko se puta čovjek treba suprotstaviti šerijatskoj presudi da bi se mogao proglasiti nevjernikom.

Oni sa druge strane mogu učiniti suprotno ukoliko znaju da dotični prilikom prve presude preferira drugi sud nad Allâhovim sudom, smatra ga dozvoljenim i omalovažava šerijatski sud; u tome slučaju je ispravno reći da je otpadnik.

I obratno; ukoliko vidimo da osoba deset puta presuđuje na način koji je u suprotnosti sa Šerijatom, te ga upitamo zašto sudi nečim drugim mimo onoga što je Allâh objavio – on kaže da je uplašen ili podmićen. Ovaj je mnogo gori od prvog, ali ga ne možemo proglasiti nevjernikom sve dok ne kaže da ne voli suditi po onome što je Allâh objavio. U tom slučaju možemo reći da je nevjernik i otpadnik.