Allâha treba obožavati sa strahom, nadom i ljubavlju

Autor: Imâm Sâlih bin Fawzân al-Fawzân

Izvor: at-Ta`lîqât al-Mukhtasarah `alâ al-`Aqîdah at-Tahâwijjah, strana 141-143

U principe Islâmskoga vjerovanja spadaju strah i nada. Oni spadaju u najveće principe vjerovanja. Obavezno je bojati se, a nada (i strah) idu jedno uz drugo. Nije dovoljno posjedovati samo jedno od njih dvoje. On تَعَالَى je rekao o Svojim poslanicima:

إِنَّهُمْ كَانُوا يُسَارِعُونَ فِي الْخَيْرَاتِ وَيَدْعُونَنَا رَغَبًا وَرَهَبًا ۖ وَكَانُوا لَنَا خَاشِعِينَ

“Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema nama ponizni.” (21:90)

أُولَٰئِكَ الَّذِينَ يَدْعُونَ يَبْتَغُونَ إِلَىٰ رَبِّهِمُ الْوَسِيلَةَ أَيُّهُمْ أَقْرَبُ وَيَرْجُونَ رَحْمَتَهُ وَيَخَافُونَ عَذَابَهُ

“Oni kojima se oni mole sami traže načina kako će se što više Gospodaru svome približiti, i nadaju se milosti Njegovoj i plaše se kazne Njegove.” (17:57)

Oni su naime kombinovali strah i nadu. On جَلَّ وَ عَلَا je rekao:

أَمَّنْ هُوَ قَانِتٌ آنَاءَ اللَّيْلِ سَاجِدًا وَقَائِمًا يَحْذَرُ الْآخِرَةَ وَيَرْجُو رَحْمَةَ رَبِّهِ

“Zar je takav kao onaj koji u noćnim satima u molitvi vrijeme provodi, padajući licem na tlo i stojeći, strahujući od onoga svijeta i nadajući se milosti Gospodara svoga?” (39:9)

Ovima dvjema faktorima se mora priključiti i ljubav prema Allâhu. Obavezno je dakle posjedovati ova tri faktora:

1. Ljubav prema Allâhu

2. Strah od Allâha سُبْحَانَهُ وَتَعَالَى

3. Nada u Njegovu dobrotu.

Onaj ko samo posjeduje ljubav je Sûfî. Sûfijjah Allâha obožavaju sa ljubavlju, bez straha i nade. Oni kažu da ne obožavaju Allâha ni zato što žele ući u Njegov džannah – ni zato što se boje Njegove kazne. Oni kažu da Ga obožavaju samo zato što Ga vole. Ovo je jasna zabluda, وَ الْعِيَاذُ بِاللهِ.

Onaj ko samo obožava Allâha sa strahom spada u Khawâridž. Khawâridž su jedino prisvojili strah i prijetnju, pa su kao posljedicu toga grijehe proglasili nevjerstvom.

Onaj ko jedino obožava Allâha sa nadom spada u Murdži’ah. Oni su jedino prisvojili nadu, a ostavili strah.

Što se monoteista tiče, oni obožavaju Allâha sa sva tri faktora: ljubavlju, strahom i nadom.

Sa druge strane, strah ne treba da znači beznađe. Ostanak bez nade u Allâhovu milost završava sa nevjerstvom (Kufrom):

لَا يَيْأَسُ مِنْ رَوْحِ اللَّهِ إِلَّا الْقَوْمُ الْكَافِرُونَ

“Samo nevjernici gube nadu u Allâhovu milost.” (12:87)

Isto tako nada ne treba značiti da se čovjek osjeća sigurnim od Allâhove kazne. Ovo je zabludjela metodologija Murdži’ah:

أَفَأَمِنُوا مَكْرَ اللَّهِ ۚ فَلَا يَأْمَنُ مَكْرَ اللَّهِ إِلَّا الْقَوْمُ الْخَاسِرُونَ

“Zar oni mogu biti sigurni od Allâhove kazne? Allâhove kazne ne boji se samo narod kome propast predstoji.” (7:99)

Samo nadati se je nevjerstvo, na isti način kao što je nevjerstvo samo bojati se. Zbog toga su neki od Selefa običavali govoriti:

“Rob je dužan da se nalazi između straha i nade.”

To znači ujediniti njih dvoje. Primjer toga su ptica i njena krila. Ukoliko se jedno krilo ošteti, ona pada. Rob ima ovakav isti odnos kada su u pitanju strah i nada.